BEZ OSTATAKA. KAO iz žrvnja

Poem By Miroslav Kirin

BEZ OSTATAKA. KAO iz žrvnja.
Zdrobljen. Izmožden. Istjeran.

Moje sjeme vesla zrakom. Ja sam
zrela prilika da se upozna šupljina,

da se žudnja i polet usidre u točci.
Bijesan sam i nemoćan: zašto se

sve ovo događa? Ljubavnici su se
smežurali i isušili poput krajobraza.

Njihova šuplja tijela nadlijeću rascvale
livade. Tu ih redovito požanje lovac

sklon sladogleđu. Dok se njegovo
sjeme rasprskava, sjene ljubavnika

zastru njegovo tijelo. Nema ga više.
Zemljom klizi led i zasijeca disanje.

U tijela se potom ulije voda i još
malo se otrpi život sve dok ne. Znam.

U sve stavljam udio vlastite krivnje.
Još se ništa nije dogodilo a da ne bih

osjetio tugu, razočaranje što ništa
nisam mogao učiniti. Kao, recimo, to

s tobom. Dok si me voljela, bio sam
ravnodušan prema tvojoj ljubavi.

Kao rijeka. Ravnodušna prema svojim
obalama. Potajice ih miluje. Ništa

ne iskazuje. Prešutni snošaj. Povremeno
iskrenje. A onda se obale uruše.

Sve je sad jezero. Nema više granica. Nema
uzbuđenja. Trijumf nezainteresiranosti.

Nijemost ljubavi. Gdje je sada moja obala,
pita rijeka, pita jezero.

Stežeš se sa svih strana, više ti ne raspoznajem
tijelo. Što se dogodilo? Tijela

se rađaju noću a danju umiru. Noćni narod ne
poznaje danji. Granicama teku tanke, studene

vode. U zoru, nad njih se nagnu žene i plaču
ne bi li ih toplinom svojih suza učinile

prohodnima. Ponekad mlaz svjetlosti zablista
u oko žene. Ispruži ruku i dotakne ljubavnikovo

bedro. On zadrhti. Ruka joj potom uklizne u
njegovu nutrinu, ščepa srce i iščupa ga. Opet

poteče granica studeni. Ljubavnik se smežura
i uzalud zove upomoć. Nitko mu više neće

doći u onkraj. Osim hladnih tijela drugih
osakaćenih ljubavnika, prepuštenih ravnodušnosti.

Vježbanju samoće. Udisanju ostataka
samih sebe, ostataka vlastite ljubavi.

Izlaz? Biti epigon vlastite ljubavi.
imitirati nečiji unutarnju život.

Evo ih, stižu. Solidarnost u međusobnoj poraženosti.
Tiha milovanja i tapšanja bez značenja.

Nepomućeni pogledi puni čežnje.
Srca nemoćna da zalupaju.

Comments about BEZ OSTATAKA. KAO iz žrvnja

There is no comment submitted by members.


5 out of 5
0 total ratings

Other poems of KIRIN

IT WOULD NEVER HAPPEN TO INDIANS

The ground - still wet from the afternoon shower. Each little grass-blade
persistently returns the raindrops to the sky.
Having overheard this harmless dialogue, we failed to notice
the nightfall - suddenly it was there, between two cups of tea.

[THE BOAT WAS PACKED FULL...]

THE BOAT WAS PACKED FULL,
the coast deserted, soon to be lost from sight.

We were rowing for hours,
we were departing and arriving.

[Unfathomable, just like when I rinse the dirty dishes in the warm...]

Unfathomable, just like when I rinse the dirty dishes in the warm, gushing water,
put them aside to dry, and my face is aglow with happiness.
With an unmeant easiness I open the window to let in the fresh morning air.
The water is boiling, and from the silvery box I add four teaspoons of coffee.

My tongue falls out of my mouth

my tongue falls out of my mouth
it is no longer a tongue, it is a huge calf's liver
of the calf we slaughtered yesterday

YOU, WITH YOUR HAIR SWINGING LEFT-RIGHT

They don't allow me to read on the tram, especially you, with your hair swinging
left-right.
You're tossing it onto the page I am reading, splaaash, all the words vanish
and I have to look up at you.

Early in the morning a naked woman kneels on the kitchen floor praying

Early in the morning a naked woman kneels on the kitchen floor praying.
The smoke from the heating plant rises steadily.
A soprano from Schnittke's madrigal interferes with the voice of the potato vendor coming from the street.
The chill descends to the root of a plant

Maya Angelou

Phenomenal Woman