DROBIMO SE I bez tebe

Poem By Miroslav Kirin

Bog razmišlja o meni i jede me.
Tomaž Šalamun
DROBIMO SE I bez tebe
koji nas gledaš, zavidan. Iz

tebe se ne cijedi znoj i ne
kapa krv. Proziran si poput

našeg osmijeha, kojeg nam
daješ, u nedostatku nade, da

si umišljamo užitak svaki put
kad se tresemo od nesreće. I

ti bi rado patio. Ruke su ti
odviše čiste, zar ne? Bilo bi

lijepo upoznati gnjecavost
blata, vrelinu krvi koja oblijeva

dlanove, suklja iz probušena
čela. Ili, recimo, da zapodjeneš

svađu sa mojom ženom? Tko zna
kako bi se izvukao? Rječitiji si, to

znam, ali što je sadržaj tvojih riječi
kada svatko njima raspolaže na

drugačiji način? Priznaj, izgubio bi
bitku s njom. Ona bi šutjela, a ti

ne bi znao koju od riječi da upotrijebiš
kako bi je izgnao iz te šutnje. Uostalom,

još nijednom nas nisi izgnao iz bola,
još uvijek smo unutra, ukliješteni,

jer nas drži vjera u tebe, vjerojatno smo
u zabludi, kao i obično, pa kad je

pomoglo? Zapravo, cijelo ovo vrijeme jedeš
svijet, ne možeš se zasititi. Posebno one koji

su svježi, kojima se kapci ne sklapaju i koji
ti plaze jezik, kojima nosevi strše visoko, do

neba, gdje ti škakljaju tabane. Najradije bi ih
zgazio, zgnječio poput. Lijen si i za to.

Možeš otrpjeti. Zatim reći: trpio sam, patio
sam, evo moje istine koju ću vam udijeliti. I

zatim zašutiš, jer je šutnja dokazana
dogma o kojoj se može uspješno sporiti.

Kada u žaru prepirke nekome raspore
trbuh, kaže se, "stvar je izmakla

razumu". Zatim se spori o razumu, a pola
sudionika rasprave umre od dosade.

Pokopaju ih izvan groblja, kao. Znaš koga. Bez
ceremonija. S ožalošćenima odjevenim

u halje od neprozirne šutnje. Sa ciničnim
cvjetovima u zapučku. Flasterom na

ustima i nogama. Neravnom zemljom ispod
sebe o koju se stalno spotiču i nestaju kao

u Argentini. Tko se vrati, užasno je ciničan
jer je pojeo sve cvjetove iz zapučaka

svojih nestalih prijatelja. Koji pak nisu
prijatelji jer šute, iako su nestali. Pa nisu

mrtvi da ne mogu govoriti. Dakle, obvezni
su govoriti, izreći istinu. Nema isprike.

Osim možda one koju im ti daruješ.
Darežljiv si kad poklanjaš šutnju.

Njome možete slobodno raspolagati, kažeš,
riječi ionako nisu za vas, ja sam im

jedini tvorac i vlasnik. Ja sam zapisan u vašim
pismima i ja sam sve ono što priželjkujete.

U meni započinje i svršava vaša ljubav. U
započinje i svršava govor. Nitko drugi

više neće moći ništa reći jer nisu ja.
Ja sam vi, sitan drobež bez mog udjela.

Svjetiljka koja se njiše unutar leda
i obasjava ljubav riba.

Comments about DROBIMO SE I bez tebe

There is no comment submitted by members.


Rating Card

5 out of 5
0 total ratings

Other poems of KIRIN

IT WOULD NEVER HAPPEN TO INDIANS

The ground - still wet from the afternoon shower. Each little grass-blade
persistently returns the raindrops to the sky.
Having overheard this harmless dialogue, we failed to notice
the nightfall - suddenly it was there, between two cups of tea.

[THE BOAT WAS PACKED FULL...]

THE BOAT WAS PACKED FULL,
the coast deserted, soon to be lost from sight.

We were rowing for hours,
we were departing and arriving.

[Unfathomable, just like when I rinse the dirty dishes in the warm...]

Unfathomable, just like when I rinse the dirty dishes in the warm, gushing water,
put them aside to dry, and my face is aglow with happiness.
With an unmeant easiness I open the window to let in the fresh morning air.
The water is boiling, and from the silvery box I add four teaspoons of coffee.

My tongue falls out of my mouth

my tongue falls out of my mouth
it is no longer a tongue, it is a huge calf's liver
of the calf we slaughtered yesterday

YOU, WITH YOUR HAIR SWINGING LEFT-RIGHT

They don't allow me to read on the tram, especially you, with your hair swinging
left-right.
You're tossing it onto the page I am reading, splaaash, all the words vanish
and I have to look up at you.

Early in the morning a naked woman kneels on the kitchen floor praying

Early in the morning a naked woman kneels on the kitchen floor praying.
The smoke from the heating plant rises steadily.
A soprano from Schnittke's madrigal interferes with the voice of the potato vendor coming from the street.
The chill descends to the root of a plant

Pablo Neruda

If You Forget Me